Podcenjujemo li značaj neverbalne komunikacije?

O značaju verbalne komunikacije (komunikacije rečima), kao najsavršenijem vidu komunikacije, suvišno je govoriti. Međutim, nije na odmet s vremena na vreme podsetiti se na važnost komunikacije bez reči – neverbalnu komunikaciju. Neverbalnom komunikacijom, koja se još naziva i “govor tela”, jedinka gestovima, izrazom lica, pogledom, tonom glasa ili telesnim držanjem izražava svoje namere, emocije, stavove i želje.

Neverbalna komunikacija uvek prati verbalnu, dopunjuje je. Ona može otkriti više od naših pažljivo odabranih reči, a ponekad i biti u suprotnosti sa njima.

Ni ne slutimo koliko su nam bitne neke naizgled trivijalne stvari dok posmatramo druge: izgled, visina, boja kose, miris, ton glasa, način hoda, pogled…

Neverbalno procenjujemo i opasnost. Ne pitamo strance da li će nas povrediti, mi ih neverbalno procenjujemo kako bismo utvrdili njihovu nameru. Kada nam u mračnoj ulici ide u susret neko nepoznat, tragamo za neverbalnim znacima da bismo doneli sud o tome da li smo u opasnosti (pratimo izraz lica, pogled, pokrete tela, da li nam se suviše približava i sl.).

Kojoj vrsti komunikacije treba više verovati?

Budući da je većina neverbalnih poruka automatskog karaktera i izvodi se mimo naše svesti i kontrole, verovatno bismo se svi odlučili za nju. Putem neverbalnih znakova nesvesno prenosimo veliku količinu informacija o sebi i svom duševnom stanju. Gotovo da ne postoji trenutak kada neverbalni znaci nisu bitni. Od osobe sa kojom komuniciramo 55% informacija dobijamo prateći njenu neverbalnu komunikaciju, 38% na osnovu njenih paralingvističkih znakova, a samo 7% iz onog što kaže rečima. Paralingvistička komunikacija se odnosi na intonaciju i promene u intonaciji glasa dok osoba govori (visina tona, podrhtavanje glasa i sl.). Iz ovog možemo zaključiti da li je osoba besna, da li se stidi, da li ima tremu ili se možda plaši. Zbog toga, vrlo često čujemo da ljudi kažu da nije važno šta se kaže, već kako se nešto kaže.

Koji još signali doprinose tome kako nas drugi vide i kako mi njih vidimo?

  • Oduvek je važila izreka “oči su ogledalo duše”, jer iz njih možemo pročitati mnogo toga. Produženi pogled obično se doživljava kao pretnja. Kada uspostavimo kontakt očima sa nepoznatom osobom, pristojno bi bilo da skrenemo pogled. Međutim, zadržavanje pogleda malo duže od uobičajenog može se tumačiti i kao flert. Namrgođenost, pogled koji ne odobrava ili kolutanje očima takođe šalju poruku. Izbegavanje pogleda je poruka da je nekome neugodno, da se stidi ili prikriva istinu. Zenice se spontano šire kada gledamo u nešto što nam se dopada i za šta smo zainteresovani. Još jedna narodna, “u strahu su velike oči”, ukazuj nam na to da se oči nesvesno šire kada osetimo stah.
  • Osmeh logično ukazuje na sreću. A da li je uvek tako? Iznenadićete se koliko je lažnih osmeha oko nas. Kod iskrenog osmeha aktiviraju se mišići koji podižu uglove usana, ali i mišići oko oka, obrazi se podignu, nabora se područje oko očiju, a prepoznatljiva je i “iskra” koja se pojavljuje u pogledu. Dok se kod lažnog osmeha usne razvlače u osmeh, ali izostaje grčenje mišića oko očiju i sjaj u njima.
  • Dodir – Nežno stiskanje ruke ili dodir ruke pokazuju da čujete i da saosećate. Zagrljaj pokazuje bliskost i ljubav i poručuje „tu sam za tebe“.
  • Fizička distanca je važan parameter. Različitim ljudima je potreban različit razmak između njih i osobe sa kojom razgovaraju, da bi se osećali prijatno. Ukoliko neko uđe u naš lični prostor – suviše nam se približi, to može učiniti da se osetimo neprijatno, iziritirano, besno (npr.gužva u autobusu, u liftu…). U intimnim vezama međutim, ovako velika razdaljina može učiniti da se neko oseća nevoljeno. Ako ne znate šta je ugodno za drugu osobu, pitajte.
  • Naša odeća može govoriti da pratimo trendove, da smo konzervativni, da smo negde zaposleni, da slušamo određenu muziku, da vodimo ili ne vodimo računa o higijeni. Obratite pažnju na to kako drugi reaguju na vaš lični stil i uverite se da li šaljete nenamerne poruke.
  • Telesni stav nam može ukazati na samopouzdanje osobe. Npr.osoba koja ima pravo držanje i uzdignutu glavu izražava svoj ponos, nasuprot osobe koja ima povijena leđa i pognutu glavu.

    Uspeh u opažanju neverbalnih signala je stvar vežbe, a ne talenta, jer nam je svima data ova mogućnost po rođenju. Setimo se samo koliki eksperti su bebe koje još uvek ne razumeju jezik odraslih, a izuzetno dobro razumeju sve njihove poruke jedino preteći neverbalne znake koje šalju drugi.