Da li živimo teror sreće?

Danas, sreća je na izuzetnoj ceni. Oduvek je to i bila, ali čini se da je u poslednje vreme postala standard po kojem se vrednuju ljudi. Ne znam kojim putem, ali stiglo se do globalnog uverenja da što si više srećan i nasmejan, više vrediš. U želji da dokažemo drugima koliko smo srećni (čitaj vredni) neprestano zasipamo instagram slikama hedonizma i smeha.

Sreća je zauzela presto na polju emocija, bacivši sve ostale u senku. Međutim, čovek nije rođen da bude samo srećan. U našoj osnovi je 5 emocija sa kojima dolazimo na svet: tuga, strah, ljutnja, iznenađenost, gađenje i sreća. SVI osećamo sve ove emocije. S kojim pravom i zašto se jedino sreća izdvaja kao društveno prihvatljiva? Kada smo tužni, besni, u strahu, naučeni smo da to ne pokazujemo svetu. Rečeno nam je: tuguj za sebe i za svoj groš, a sreću podeli, pokaži, čak prkosi s njom.
                                                                                                                                                                                                                                                Tako smo i usvojili ta nepisana pravila. Pomislimo da smo manje vredni ako smo tužni, da je život samo prema nama nepravedan, da nas surovo kažnjava, jer eto tamo na društvenim mrežama, svi su srećni osim nas… Prihvatimo činjenicu da je osećati tugu, strah, ljutnju… podjednako normalno kao i osećati sreću. Osmelimo se da ih pokažemo na svom licu, na ulici, na poslu, u kafiću… a kada ih pokažemo neki tamo divni ljudi će umeti da empatišu sa nama.

Jasno je, da je daleko prijatnije osećati sreću, nego tugu. I baš zbog toga, u momentima tuge, više nego u momentima sreće, nama je potrebnije deljenje, ljubav i podrška. A mi smo to sebi uskratili, naučivši da je tuga društveno neprihvatljiva – jer, gde ćeš međ svet sa suzama u očima. Pred svetom se glumi sreća, hrabrost i odvažnost.

Početna